Dok dijete posljednji put izlazi iz vrtića s crtežom u ruci i osmijehom na licu, roditelji često osjete nešto što ih iznenadi. Ponos. Uzbuđenje. Ali i malu knedlu u grlu.

Jer nije završio samo vrtić. Završilo je jedno cijelo razdoblje života.

Odjednom više nemamo vrtićanca. Pred nama je školarac ili školarica. Dijete koje će uskoro sjesti u školsku klupu, upoznati učiteljicu, dobiti prve zadaće i polako početi graditi svoj vlastiti svijet.

A mi? Mi se pitamo jesmo li ga dovoljno pripremili.

Nije samo dijete pred velikom promjenom. Često govorimo o tome kako se djeca moraju pripremiti za školu. Uče držati olovku, brojati, prepoznavati slova, samostalno obavljati svakodnevne zadatke.

Ali rijetko pričamo o tome da se i roditelji pripremaju. Ponekad toga nismo ni svjesni.

Po prvi put netko drugi provodit će velik dio dana s našim djetetom. Po prvi put neće nam svaki dan prepričavati baš sve što se dogodilo. Po prvi put će imati svoje male tajne, prijateljstva, uspjehe i razočaranja koja možda neće odmah podijeliti s nama. I to je sasvim prirodno.

“Hoće li se snaći?” To je pitanje koje si gotovo svaki roditelj postavi barem jednom.

Hoće li pronaći prijatelje? Hoće li ga druga djeca prihvatiti? Hoće li voljeti školu? Hoće li biti sretan? Iako su ta pitanja potpuno normalna, često zaboravimo postaviti jedno drugo.

Hoću li ja biti spreman pustiti ga da raste?

Jer upravo je to ono što škola donosi. Malo više samostalnosti. Malo manje naše kontrole. I puno novih prilika za dijete.

Ne mora znati čitati da bi bilo spremno

Roditelji često osjećaju pritisak. Treba li već čitati? Pisati? Računati? Istina je da su puno važnije neke druge stvari. Može li zamoliti za pomoć? Zna li pričekati red? Može li reći kako se osjeća? Može li pokušati ponovno kada nešto ne uspije? To su vještine koje će mu pomoći ne samo u prvom razredu nego i tijekom cijelog života.

Roditelji također kreću u “prvi razred”

Počinju roditeljski sastanci. Kupnja školskog pribora. Prve domaće zadaće. Prvi izgubljeni flomaster. Prva zaboravljena bilježnica. Prva petica. Možda i prva jedinica. Sve su to dijelovi jednog sasvim normalnog odrastanja.

I djetetova. I roditeljskog.

Dopustite sebi emocije

Možda ćete zaplakati na priredbi oproštaja od vrtića. Možda ćete kriomice fotografirati dijete s prvom školskom torbom. Možda ćete nakon prvog školskog dana jedva dočekati da vam ispriča kako je bilo. Sve je to u redu. To ne znači da ste previše emotivni. To znači da volite.

Niste sami

Ako vam se čini da ste jedini koji se brinu, vjerujte, niste. Gotovo svaki roditelj ljeto prije nove školske godine vodi iste razgovore.

“Jesmo li kupili sve?” “Hoće li se snaći?” “Jesam li nešto zaboravio?”

I upravo zato je važno imati zajednicu. Nekoga tko će reći: “I mi smo to prošli.” Nekoga s kim možete podijeliti svoje strahove, ali i uzbuđenje zbog jednog novog poglavlja. Ne zaboravite, prvi razred nije ispit roditeljstva. Ne postoji savršen školarac. Ne postoji savršen roditelj. Postoji samo dijete koje treba osjećati da ga volite, da vjerujete u njega i da ćete biti uz njega bez obzira na to kakve će ocjene donositi kući.

A kada jednog dana pogledate fotografiju s posljednjeg dana vrtića i prve školske torbe, možda ćete shvatiti da se nije promijenilo samo vaše dijete. Promijenili ste se i vi. Narasli ste zajedno. I to je možda najljepši dio roditeljstva.